18.5.2026.

Život uz iskustvo invaliditeta je kao plovidba morem

Život nije borba. Život je plovidba. Ne bori se. Nauči ploviti na valovima života.

Kad se govori o životu s iskustvom tjelesnog invaliditeta, često se koristi riječ borba. Kao da cijeli dan provodimo stisnutih šaka, spremni na novi udarac. Ali mene ta riječ sve manje opisuje. Meni je život više plovidba. Nekad mirna, nekad lagana, a nekad baš divlja, kao more koje se ne pita jesi li spreman ili nisi.

S cerebralnom paralizom, jer kao i uvijek  pišem iz svoga iskustva, naučiš vrlo rano da ne ide sve ravno i jednostavno. Nekad ti je tijelo saveznik, nekad malo tvrdoglavi suputnik koji ima svoj plan. I baš zato život ne izgleda uvijek kao borba, nego kao stalno učenje kako držati ravnotežu, kako sačuvati mir i kako prepoznati pravi trenutak da pustiš ono što te vuče prema dnu.  

Valovi koji nas oblikuju

Neka su iskustva nježna, kao tiho more ujutro. Druga su uzburkana, pa te malo protresu i natjeraju da zastaneš. A neka dođu kao oluja, naglo i bez najave. Ali svako od tih iskustava nosi nešto važno. Svako nas uči strpljenju, otpornosti i tome da ne moramo uvijek pobijediti život da bismo ga živjeli dobro. 

Kroz iskustvo poput invaliditeta čovjek nauči i nešto što se ne vidi izvana: kako otpustiti ono što opterećuje, kako ne nositi tuđe terete i kako s više suosjećanja gledati i ljude i situacije. Jer kad znaš koliko malo ponekad treba da ti dan postane težak, onda i druge lakše razumiješ. 


Suosjećanje i granice

 Iskustvo cerebralne me naučilo da empatija nije samo lijepa riječ, nego svakodnevna praksa. To je onaj trenutak kad shvatiš da svatko vodi svoju bitku, iako se ne vidi uvijek na prvi pogled. Zato vrijedi stati, poslušati, razumjeti i biti nježniji prema drugima. 

Ali život nas ne uči samo nježnosti. Uči nas i granicama. Da ne moraš svima biti dostupan. Da ne moraš svima objašnjavati svoju bol. Da ne moraš glumiti snagu kad ti treba odmor. Ponekad je najveća hrabrost upravo u tome da kažeš: dosta je, sada čuvam sebe. 

Nauči ploviti 

I možda je baš to najljepša istina: život nije borba koju moraš pobijediti, nego plovidba koju moraš naučiti živjeti. Neće svaki val biti isti. Neće svaki dan biti lagan. Ali svaki dan može donijeti novu lekciju, novu snagu i novi razlog da vjeruješ sebi. 

Zato, kad dođu valovi, ne trebaš se  boriti protiv njih. Nekad je dovoljno dići jedra, udahnuti duboko i reći: idem dalje. Svojim ritmom. Svojim tempom. S više razumijevanja, više empatije i više ljubavi prema sebi. ⛵🤍

S ljubavlju, 
Barbara 

U svojem ritmu

5.2.2026.


Što znači realno tjelesno iskustvo invaliditeta?


Tijelo s invaliditetom često ne slijedi standardna pravila – ponekad se trese, sporo reagira ili traži više truda za običan korak. U tim trenucima dolaze emocije poput ljutnje, tuge ili iscrpljenosti, i to je potpuno normalno; one nisu prepreka, već signal koji otkriva naše granice i pomaže nam prilagoditi se bez osuđivanja.

 Tijelo nije neprijatelj, već učitelj koji nas vodi kroz procesiranje osjećaja i izgradnju snage iznutra.

Emocije kao dio cjelovitog života


U iskustvu invaliditeta nije tabu osjećati sve: frustraciju kad nešto ne ide kako smo planirali, ponos nakon male pobjede ili čak olakšanje u trenucima mirovanja.

Te emocije grade otpornost – ljutnja nas motivira za promjenu, tuga dopušta iscjeljenje, a radost podsjeća na mogućnosti. Emocionalna svjesnost je temelj mindset promjene: bez nje nema autentičnog rasta. 

Konkretne smjernice za svakodnevni balans 

Evo praktičnih koraka prilagođenih životnoj realnosti:

Dnevni check-in emocija: Svako jutro zapiši 3 osjećaja (npr. "ljutnja zbog krutosti nogu") bez suda – to traje 2 minute i oslobađa prostor za akciju.

Mali pokreti s fokusom: Vježbaj 5-10 minuta dnevno ono što tijelo dozvoljava – rastezanje ruku ili disanje s pokretom. Dodaj emociju: "Osjećam napetost, ali i olakšanje nakon." To gradi funkcionalnost bez pritiska.
Mindset vježba: Kad dođe frustracija, reci si: "Ovo je signal, ne kazna." Zatim odaberi jednu malu akciju, poput dubokog disanja ili stiskanja loptice. Neka bude jednostavna radnja koja te opušta.

Vizualizacija ako pokret nije moguć: Ako fizički ne možeš pokretati tijelo, koristi vizualizaciju kao alat za komunikaciju s tijelom – zamišljaj gladak pokret ili toplinu u mišićima 5 minuta dnevno, što pomaže u opuštanju i mentalnoj snazi.

Tjedni ritual: Na kraju tjedna pregledaj 1 uspjeh i 1 lekciju emocija – to je put do samostalnosti i zadovoljstva.

Ovi koraci nisu recept za savršenstvo, već alati za život kakav jest – pun rasta kroz autentičnost i humor.
Više o ovim temama možeš proraditi kroz programe Praktikum životnih vještina i U svojem.
 ritmu.
Za dodatna pitanja, slobodno me kontaktiraj!

Barbara Vardić

Najdraža lekcija koju nosim iz svog života s cerebralnom paralizom: invaliditet nije samo ograničenje tijela, već duboko iskustvo koje nas uči drugačije osjećati svaki pokret i svaku emociju – od frustracije do duboke radosti.

U svojem ritmu Praktikum životnih vještina

12.11.2025.

 Pobjednički mindset gradi se neuspjehom 

Izazov dana: Bol i nova situacija


Danas sam imala pravi test strpljenja i volje, a najviše sam zahvalna svom  fizio -treneru Ediju koji je pokazao kako izgleda pravi profesionalizam u trenutku izazova. Od jutra me je boljelo koljeno i nisam se mogla osloniti na svoju dominantnu desnu nogu, koja mi je inače glavni oslonac za sve pokrete jer u iskustvu cerebralne ssvaki se pokret osjeća u svakom dijelu tijela. Naravno, odmah sam mu to rekla, a on je kao pravi majstor brzo prilagodio trening.

Lekcija jasne komunikacije i prilagodbe


Tu dolazimo do prve važne lekcije: ako želite napredovati, morate jasno i iskreno komunicirati s ljudima s kojima surađujete i prilagoditi se situaciji u kojoj se nalazite. Nije me izbezumila bol u nozi, već pomisao da sada moram „prebaciti u bolid“ i koristiti lijevu stranu tijela kao dominantnu.
Kad sam krenula koristiti lijevu stranu, mozak je počeo raditi kao da sam dijete koje prvi put uči hodati. Iako sam u glavi znala što trebam napraviti, praksa je bila sasvim druga priča – tijelo jednostavno nije slušalo! S dosta truda, ali iznenađujuće brzo, rukama sam se  približila bolidu, ali prebaciti se nisam uspjela. Jesam li se razočarala? Nimalo! Jer znam da ću jednog dana uspjeti. Možda ne sutra, možda ne preksutra, ali sigurno hoću. Vjerujem u svoje sposobnosti. Kao što sam jednom učila transfer koristeći desnu stranu, sada idem tim putem s lijevom. Možda će trebati malo više vremena, a možda i ne, ali svaki neuspjeli pokušaj je korak bliže uspjehu. Prilika je to da učim, da se smijem, jer svaki put kad iznenadim svoje tijelo, znam da sam došla do novog nivoa i to me zaista veseli.

Plan i optimizam za dalje


Što je najbolje, cijeli sutrašnji trening bit će posvećen upravo ovom izazovu. Edi i ja krećemo u avanturu istraživanja novih mogućnosti mog tijela.  Super je što imam znatiželjnog i stručnog suradnika na tom putu.  Tada je sve pouno lakše. A do sutra, uspjeh ću stvarati u svom unutarnjem svijetu. Jer mnoge stvari o kojima sam nekada samo sanjala, koje sam vizualizirala, danas su moja stvarnost.

Kako pretvoriti neuspjeh?

Neuspjeh nije kraj svijeta, naprotiv – to je najbolji učitelj. Evo nekoliko konkretnih koraka za OSI (osobe s  iskustvom invaliditeta ), a i one bez,
kako  pad pretvoriti u korak naprijed:

  • Prihvati trenutnu situaciju s humorom (ako možeš). Nije sramota pasti ili zakomplicirati stvari, smij se sebi i procesu, jer smijeh je odličan saveznik uspjeha.
  • Jasno komuniciraj. Bilo da radiš s trenerima, terapeutima ili obitelji – otvoreno kaži što ti treba sada i kako se osjećaš.
  • Fokusiraj se na male pomake. Svaki novi pokušaj je bliže cilju, slavi i najmanji napredak.
  • Koristi vizualizaciju i unutarnju snagu. Zamisliti sebe kako uspijevaš može biti moćniji alat nego što misliš.
  • Daj si dozvolu za greške i vrijeme. Učenje novog načina kretanja ili djelovanja često traži strpljenje i upornost.Uvijek uči i prilagođavaj se. Neuspjeh postaje dragocjen kad iz njega izvlačiš pouke i koristiš ih u sljedećem korak.
  • Zaigraj se s novom situacijom. Isprobavaj različite pristupe, pristupi svojoj „novoj“ strani tijela kao da je novi najbolji prijatelj – možda će ti i to postati zanimljivo!


Svaki neuspjeh nije znak da nešto ne možeš, već znak da se približavaš uspjehu. Baš kao što ja kroz ovu avanturu s lijevom nogom učim i rastem, tako i ti možeš pronaći snagu u sebi da svaki pad pretvoriš u nešto što te nosi dalje.Sjeti se, pobjednički mindset ne gradi se na savršenstvu, nego na hrabrosti da ustaneš i kreneš opet. A uz to, trebaš se malo i zabaviti usput!

Nastavi sanjati, život je prepun novih nivoa koje možeš osvojiti, korak po korak, smijeh po smijeh.

Barbara Vandić


Button


 

KRETANJE – NAJBOLJI TRENING ZA ŽIVOT 

Kad mi kažu da osobe s iskustvom invaliditeta ne mogu smršaviti – moj odgovor: 8 godina samodiscipline!


 Piše: Barbara Vardić 


Redovito kretanje i trening nisu samo preporuke stručnjaka – za nas s iskustvom invaliditeta to je supermoć koju svakog dana možemo ponovno aktivirati. Cerebralna paraliza nije stop znak – to je semafor koji treperi zeleno i viče: „Ajmooo! Vrijeme je za pokret!“

Fizički utjecaj – moj Wi-Fi za tijelo

Kretanje je moj Wi-Fi. Kad se pokrenem, cijelo tijelo uhvati signal – mišići vibriraju, zglobovi se bude, a energija skače na pet crti. Fizioterapija i treninzi su moja teretana, moj znanstveni laboratorij i moj mini show program – tu se otkrivaju novi trikovi, testiraju granice i najčešće umirem od smijeha dok pokušavam održati ravnotežu.

Na prvoj slici višak kilograma bio je gost koji je došao na tulum i odlučio ostati nekoliko godina– bez da sam ga pozvala. Na drugoj slici, taj gost je napokon iseljen. Trening po trening, pokret po pokret, centimetar po centimetar – rezultat je vidljiv, a osjećaj fenomenalan.

Emocionalno i mentalno zdravlje – fitness za mozak

Pokret mi nije samo dobar za tijelo, nego i za glavu. Kad vježbam, osjećam se kao da sam stisnula tipku „refresh“. Svi problemi postaju manji, a osmijeh veći.

Čak i kad mi dan zapne, nekoliko minuta kretanja napravi razliku – odjednom glava radi brže, raspoloženje raste, a samopouzdanje se vraća na startnu liniju i kaže: „Ajmo još jedan krug!“ Pokret je moj besplatni psiholog i najbolja terapija za sve loše dane.


 

Saznaj više o meni


Bolid kao saveznik – moja Formula 1

Moj bolid nije prepreka, to je moj Ferrari! On me vodi kamo želim, samo sada, nakon svih tih treninga, vožnja je brža, zabavnija i udobnija.
Kad treniram, osjećam se kao da pripremam bolid za utrku: podmazujem zglobove, punim spremnik energije i poliram samopouzdanje. I vjerujte mi – nema boljeg osjećaja nego kad jurnem kroz dan sa svojim „bolidom“ na punom gasu.

 Posljedice nekretanja – parkiranje na krivom mjestu

Nekretanje je kao da parkiraš bolid i zaboraviš ključ u bravi. Mišići zarđaju, energija padne, a višak kilograma počne raditi zabavu na tvom kauču. Zato biram pokret! Svaki mali pomak je moj „restart“, moj ples sa životom.

Usporedba fotografija – utakmica života

Prva vožnja: spor start, bolid pun tereta, ali vozačica nasmijana i odlučna. Publika navija: „Ajde Barbara, možeš ti to!“

Druga vožnja: novi rekord staze! Manje kilograma, više snage, više samopouzdanja. Bolid leti kroz cilj, publika ustaje i plješće, a ja mašem i slavim pobjedu. Ovo nije samo mršavljenje, ovo je dokaz da trud, upornost i humor mogu promijeniti cijeli tijek utrke/života.


Pokret je moja formula za zdraviji, sretniji i zabavniji život. Ako misliš da ti se ne da trenirati – zamisli kako će tvoj bolid izgledati nakon malo „pit stopa“. Svi imamo svoj ritam, svoj tempo, ali ono što je važno – nikad ne ostati parkiran predugo.

Pridruži mi se u ovoj utrci života: kreni malim korakom, kroz program U svojem ritmu u kojem dobivaš makeover na svim razinama. Istegni se, protegni se, nasmij se. Tvoje tijelo će ti zahvaliti, a tvoja glava će ti reći: „Bravo, pobjednice!“

Barbara Vardić


Program u svom ritmu


Invaliditet & Financije: Ljubavna priča (s puno realnosti i malo humora)

Možda se pitate – zašto sve češće pišem o novcu?
Neki će reći da sam materijalist, ali stvar je jednostavna: živimo u materijalnom svijetu, a novac je alat koji omogućava osnovne potrebe, slobodu i dostojanstven život.
I sad, kako se tu uklapa invaliditet? Vrlo konkretno.

🟣 Ovo što dijelim je moje osobno iskustvo osobe s drukčijim fizičkim sposobnostima koja želi živjeti aktivno, ispunjeno i odgovorno – koliko god može. Ne generaliziram, ali vjerujem da će se mnogi pronaći.

💸 “Invaliditet je skup sport”

Ne govorim o luksuzu, nego o normalnom životu. Ako želiš samostalnost – troškovi rastu.
 U mom slučaju, to znači da imam osobnu asistenciju 8 sati dnevno, na čemu sam jako zahvalna. Taj oblik podrške mi omogućava da radim, izlazim, budem aktivna i neovisna.
No vikendom i blagdanima asistencija nije dostupna, što može biti izazovno – pogotovo kad se dogodi nešto nepredviđeno.

 Kad mama slomi gležanj – a subota je

Baš se to dogodilo. Subota, svi zauzeti, ja gladna. Kuhati ne mogu, asistencije nema.
 Prva misao? Panika. Druga? Barbara, znaš upravljati svojim novcem. Naruči ručak. Zahvali se što to možeš.
I jesam. I bila sam toliko zahvalna što sam financijski stabilna da taj iznenadni trošak – nije bio problem.
Uspjela sam se pobrinuti za sebe i svoju mamu, koja mi je godinama bila podrška.
Na kraju smo uživale u ručku i Quattro sladoledu s borovnicama.
To su ti trenuci koji ti pokažu: upravljanje novcem nije luksuz – nego oslonac.

🏋️‍♀️ Fizikalna terapija – hvala, ali treba više

Dobivam fizikalnu terapiju tri puta tjedno po 45 minuta – i na tome sam iskreno zahvalna.
No za osobu koja želi održavati aktivan i dinamičan ritam života – to jednostavno nije dovoljno.
Ne tražim više zato što sam nezadovoljna, već zato što želim više sudjelovati u društvu, raditi, kretati se, živjeti kvalitetno.
Konstruktivno gledano, voljela bih da se u budućnosti razmotri mogućnost:

proširenja asistencije i na vikende i blagdane,

većeg broja sati fizikalne terapije za one koji žele i mogu više.

Jer prava koja imamo su temelj.
 A daljnja podrška može biti most prema većoj samostalnosti.

🧠 Preuzeti odgovornost

Sustav postoji – i zahvalna sam što postoji.
 Ali život nas često stavlja u situacije kad moramo sami znati upravljati svojim resursima. Financijama pogotovo.
Zato vjerujem da i mi – osobe s iskustvom invaliditeta – trebamo učiti kako:

Pametno planirati troškove,

Upravljati prihodima (kakvi god oni bili),

Možda čak i dodatno zarađivati – ako to možemo i želimo,

Stvarati osjećaj sigurnosti i slobode, koliko god je moguće.


📚 Koji je tvoj prvi korak?

Moja prva preporuka uvijek će biti i jest edukacija. Zato sam i kreirala radionicu o financijama 

🎓 "FINANCIJSKA SLOBODA IZ UNUTARNJE SNAGE"

 🧭 Praktična, konkretna, pristupačna i osnažujuća.
 🌐 Sve informacije i prijave dostupne su na: www.learnandjoy.com (početna)
Znanje je alat. A pravi alat u pravom trenutku – mijenja sve.

Zato, dragi moji kolege po iskustvu invaliditeta – osamostalite se koliko god možete.
Jer ono što imate danas – ne znači da ćete imati i sutra.
Ali ono što znate – to vam nitko ne može uzeti.

S ljubavlju , iz osobnog iskustva,
Barbara

11.3.2025.


Kako sam smanjila spazme za 90% – priča mog mozga, tijela i theta valova

 Cerebralna paraliza, spazmi i mozak koji voli učiti

Cerebralna paraliza je iskustvo koje  poznajem od rođenja. Ako ne znaš o čemu pričam iz prve ruke, evo kako izgleda iz moje perspektive:
Moje tijelo imalo je svoju volju. Ponekad nije reagiralo na vrijeme, ponekad bi se ukočilo bez najave. Nekad bi se ponašalo kao da ga vodi neki nevidljivi dirigent kojem nisam dala dopuštenje.
A, mozak? On je dirigent, ali čini se da su mu note pomiješane.- Bar je tako izgledalo prvih 28 godina moga života.
Spazmi (učestali kratki grčevi i trzaji u tijelu) su mi godinama diktirali tempo života – ja u kolicima (bolidu), oni u mom tijelu, dok svi oko mene govore isto:
🔹 "Mozak šalje krive signale tijelu."
🔹 "S cerebralnom paralizom se rodiš i umireš, nema promjene."
🔹 "Najbolje što možeš je vježbati da održavaš stanje takvo kakvo jest."
I ja sam vjerovala u to.
A, onda mi jedan potpuni stranac postavi pitanje koje mi preokrene svijet.

 Jedno pitanje koje mi je promijenilo život

Nalazim se u kolicima, na vrhu stepenica. Čovjek kojeg nikada prije nisam vidjela pažljivo me spušta niz njih i onda – bez ikakvog uvoda – izgovara nešto što mi ne da mira:
"Što bi se dogodilo da padneš niz stepenice i kao posljedicu toga prohodaš?"

Moj mozak automatski nudi odgovor: Dogodit će se što će se dogoditi.
Jer moje je iskustvo cerebralne bilo nepromjenjivo. Nisam očekivala da mi se može dogoditi nešto spektakularno.
Ali nešto u načinu na koji je to rekao ostavlja trag.
Što ako ne govori o padu doslovno? Što ako govori o rušenju uvjerenja? O mogućnosti da moj mozak nauči nešto novo?
I tada mi se vraća ono što sam učila na studiju anglistike – neuroplastičnost.
Mozak nije statičan. Uči. Prilagođava se. Stvara nove neuronske veze.
A ako je moj mozak sposoban za promjenu… što ako može promijeniti i način na koji moje tijelo funkcionira?

Theta valovi i reprogramiranje tijela

Mozak radi na različitim frekvencijama, a jedan od ključnih valova za promjenu je theta val (4-7 Hz).
Theta stanje je ono između jave i sna – stanje duboke relaksacije u kojem mozak uči, reorganizira se i reprogramira podsvijest.
Što se događa u theta stanju?

  •  Mozak može stvoriti nove neuronske puteve koji šalju drugačije signale tijelu.
  •  U theta stanju mozak pristupa podsvjesnim uvjerenjima – a moje je bilo: "moje tijelo je uvijek ukočeno i da je cerebralna nepromjenjivo stanje ".
  •  Tijelo može otpustiti stres i napetost – jer stres pogoršava spazme.

Ako mozak u theta stanju može naučiti novi jezik, zašto ne bi naučio i novi način slanja signala mom tijelu?

ŠTO RADIM?

Primjenjujem sve što znam o neuroplastičnosti – ne samo kao teoriju, već kao praksu.
🔹 Svjesno ulazim u theta stanje kroz meditaciju i vođene tehnike.
🔹 Vizualiziram svoje tijelo bez spazama – jer mozak ne razlikuje zamišljeno od stvarnog.
🔹 Radim na otpuštanju podsvjesnih uvjerenja – zamjenjujem "moje tijelo je ukočeno" s "moje tijelo može učiti drugačije kretati se".
🔹 Otpustila sam emocije i traume povezane s ukočenošću – jer cerebralna paraliza nije samo fizička, već i emocionalna priča.
I događa se nešto što nisam očekivala.
✅ Moji mišići su mekši.
✅ Moje tijelo se kreće lakše.
✅ Spazmi su 90% slabiji nego prije.
Cijeli život su mi govorili da to nije moguće.
Ali moj mozak je odlučio drugačije.

Ako moj mozak može, može li i tvoj?

Ako i ti živiš s cerebralnom paralizom, možda misliš da su tvoje granice unaprijed postavljene.
Ali ,što ako nisu?
Što ako tvoj mozak može stvoriti novi sustav komunikacije s tvojim tijelom?
 Što ako su tvoji spazmi djelomično stvar navike – obrasca kojeg mozak ponavlja jer ne zna drugačije?
 Što ako postoji način da taj obrazac promijeniš?
Ne tvrdim da postoji instant rješenje.
Ali tvrdim da mozak može više nego što mislimo.
Moj je dokazao da može.
Možda je sada red na tvoj. 💙


 S ljubavlju,
Barbara

Više o ThetaHealingu i iskustvima mojih klijenata možeš pročitati na stranici Praktikum životnih vještina - odjeljak Polaznici o ThetaHealing-u.

Praktikum životnih vještina


 10.2.2025.

Nisam te zbog ljepote volio – Snaga ljubavi koja ne poznaje granice

„Ja dajem ništa ili sve, ili volim ili ne…“

Ove riječi iz pjesme Željka Joksimovića ne opisuju samo ljubav između dvoje ljudi – one su suština istinske, bezuvjetne ljubavi. Ljubavi koja nije vezana za izgled, savršenstvo ili očekivanja društva. Ljubavi koja je temeljna snaga svakog odnosa, a najviše odnosa koji imamo sami sa sobom.

Koliko često sebi postavljamo pitanje: Jesam li dovoljno dobar/dobra? Hoće li me netko voljeti onakvog/onakvu kakav/kakva jesam? U svijetu u kojem se često naglašava vanjska ljepota, lako je zaboraviti ono što je uistinu važno – tko smo iznutra i koliko vrijedimo baš takvi kakvi jesmo.

Ljubav prema sebi – Prvi korak prema sreći

Da bismo uistinu mogli voljeti druge i biti voljeni, prvo moramo prihvatiti sebe. Ljubav prema sebi nije egoizam, nije oholost – ona je osnova sretnog i ispunjenog života. Prihvaćanjem svojih nesavršenosti, prepoznajemo svoju snagu.

Ljubav koja se temelji na površnim kriterijima nije ljubav, to je uvjetovani odabir. Ako nas netko voli samo zbog izgleda, statusa ili bilo kojeg vanjskog faktora, to nije ona prava, iskrena ljubav koja gradi mostove i traje bez obzira na životne okolnosti.

Osobe s različitim sposobnostima često se susreću s predrasudama u ljubavi. No, pravi partner je onaj koji vidi dalje od fizičkih ograničenja, onaj koji prepoznaje snagu duha, hrabrost i toplinu srca. Ljubav ne bira tijelo – ljubav bira dušu.

Ne pristaj na manje od onoga što zaslužuješ

Jedna od najvažnijih lekcija u ljubavi jest da ne pristajemo na manje od onoga što zaslužujemo. Ako netko nije spreman prihvatiti nas sa svim našim manama i vrlinama, onda to nije osoba s kojom bismo trebali dijeliti život.

Bolje je biti sam nego biti u vezi u kojoj se ne osjećamo voljeno i poštovano. Ljubav nije kompromis u kojem gubimo sebe, već prostor u kojem rastemo, podržavamo se i zajedno gradimo nešto veće od nas samih.

Prava ljubav ne traži savršenstvo – ona ga stvara

Prava ljubav nije u tome da pronađemo savršenu osobu, već da pronađemo nekoga s kim je svaki dan bolji, nekoga tko nas inspirira da budemo najbolja verzija sebe. Ljubav koja se temelji na iskrenosti, poštovanju i prihvaćanju vrijedi više od bilo kakve vanjske ljepote.

Vježba za jačanje ljubavi prema sebi

🔹 Svijest o svojim vrijednostima – Svako jutro ili večer reci sebi tri stvari koje voliš kod sebe. To mogu biti tvoje osobine, talenti ili postupci na koje si ponosan/na. Na primjer: „Volim svoju hrabrost“, „Cijenim svoju snagu da ne odustajem“, „Zahvalna sam na svom osmijehu“.

🔹 Dnevnik ljubavi prema sebi – Svaki dan zapiši jedan trenutak kada si pokazao/la ljubav prema sebi. Može to biti nešto malo poput odmora nakon napornog dana, donošenja odluke koja te štiti od stresa ili jednostavno trenutak u kojem si si rekao/la „Dobar/Dobra sam baš takav/va kakav/va jesam“.

🔹 Postavi granice – Razmisli o tome u kojim situacijama osjećaš da ti se ne pruža dovoljno poštovanja. Zapiši ih i postavi jasne granice. Napiši rečenicu koju ćeš koristiti u takvim trenucima, primjerice: „Cijenim sebe i neću dopustiti da se prema meni odnosiš na taj način.“

🔹 Vizualizacija ljubavi – Zatvori oči i zamisli sebe kako si okružen/a ljudima koji te vole zbog onoga što jesi. Osjeti toplinu i sigurnost te ljubavi.

🔹 Oslobodi se straha od odbacivanja – Napiši na papir sve strahove koje imaš vezane za ljubav i prihvaćanje. Zatim ih simbolično precrtaj ili poderi papir, kao znak da ih puštaš i otvaraš se iskrenoj, pravoj ljubavi – prema sebi i drugima.

💖 Zapamti: Ljubav nije nešto što se zaslužuje zbog savršenstva. Ljubav je nešto što se dijeli, bez obzira na sve izazove koje donosi život.

Više o ljubavi i odnosu sa sobom, imaš priliku naučiti na radionici Kompas emocija odnos prema sebi. Sve detalje pronaći ćeš na poveznici Saznaj više.

S ljubavlju,

Barbara






 

Saznaj više

 

7.12.2024.

Suradnja roditelja, nastavnika i stručnih suradnika: Most prema razvoju potencijala učenika s drukčijim sposobnostima


Svaki učenik nosi u sebi jedinstven sklop sposobnosti, emocija, interesa i potreba. Kada je riječ o učenicima s drukčijim sposobnostima, ova raznolikost postaje još izraženija, što zahtijeva poseban pristup. Uloga roditelja, nastavnika i stručnih suradnika nije natjecanje oko toga tko zna više ili tko je “u pravu”, već zajedničko djelovanje na stvaranju okruženja u kojem dijete može ostvariti svoje najbolje verzije – prema vlastitim potencijalima, a ne tuđim očekivanjima. Produbljivanje suradnje između ovih ključnih dionika ne znači samo razmjenu informacija ili povremene sastanke, već uključuje stvaranje istinske sinergije, prožete međusobnim povjerenjem, jasnom komunikacijom i zajedničkim ciljevima. 


Nastavnici: Gradite  profesionalni autoritet uz empatiju

Snaga dolazi iz sigurnosti
Kao nastavnici, često ste prvi koji uvode red, strukturu i očekivanja u život djeteta izvan obiteljskog okruženja. No kako to činiti kada se suočavate s roditeljima koji često brane dijete ili inzistiraju na smanjivanju akademskih zahtjeva?
Vaša čvrstoća mora dolaziti iz sigurnosti u vlastito znanje i iskustvo. Roditelji i učenici intuitivno prepoznaju nesigurnost, a tada dolazi do pokušaja da “testiraju granice” kroz zahtjeve poput izbjegavanja određenih zadataka, snižavanja kriterija ili izbjegavanja ocjenjivanja.
Jasna, samouvjerena, ali topla komunikacija postavlja temelje za suradnju. Budite jasni o svojim ciljevima, ali i spremni saslušati.

  1. Individualizirani ciljevi – osnova napretka
    Umjesto univerzalnog pristupa, svaki učenik zahtijeva individualiziran plan koji se temelji na njegovim mogućnostima i potrebama.
    Na početku školske godine, okupite stručni tim (pedagog, psiholog, logoped, rehabilitator-- ako je moguće okupiti sve profile stručnih suradnika) i roditelje kako biste zajednički kreirali plan rada. Ovaj plan u formi dokumenta trebao bi sadržavati:
    • Jasne akademske ciljeve koji su realni, ali izazovni.
    • Razvijanje socijalnih i emocionalnih vještina.
    • Plan podrške u slučaju poteškoća ili frustracija.
  2. Ključni element ovoga plana je povremena evaluacija. Učenici rastu i mijenjaju se, a tako bi se trebao mijenjati i pristup prema njima. Budite fleksibilni, ali i dosljedni u osnovnim načelima.
  3. Balans između podrške i kriterija
    Jedna od najčešćih pogrešaka u radu s učenicima s drukčijim sposobnostima jest smanjenje kriterija do razine gdje oni više ne osjećaju izazov. No učenik koji ne osjeti izazov gubi motivaciju i potencijal za razvoj. Podrška znači pružiti učeniku alate za uspjeh – dodatne upute, vizualne materijale, vrijeme ili poticaj – ali ne i “olakšavanje” na način koji dugoročno šteti.
    Cilj nije da učenik izbjegne teškoće, već da nauči kako se s njima nositi uz vašu podršku.



Roditelji: Usmjerite fokus na djetetove potrebe, a ne vlastite ambicije

Stvarne sposobnosti i želje vašeg djeteta
Svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete. No važno je zapitati se: je li ono što želim za svoje dijete isto što i ono što ono želi za sebe?
Ponekad roditelji iz vlastitih neostvarenih ambicija ili nesigurnosti projektiraju na djecu vlastite snove – visoke ocjene, prestižne škole, diplome ili “dokazivanje” pred drugima.
No djeca, posebno ona s drukčijim sposobnostima, trebaju roditelje koji će ih vidjeti i prihvatiti takvima kakvi jesu.
Upoznajte svoje dijete:

  • Što ga usrećuje?
  • U čemu je dobro?
  • Koji su njegovi strahovi i frustracije?

Kada razumijete svoje dijete, lakše ćete mu pomoći pronaći put u kojem će ono biti zadovoljno i ispunjeno.

Emocije kao kompas
Tijekom školovanja, pratite djetetove emocije. Zadovoljstvo, sreća i osjećaj sigurnosti mnogo su važniji od samog akademskog uspjeha. Neka vam cilj ne bude diploma po svaku cijenu, već dijete koje će iz škole izaći zadovoljno, samopouzdano i spremno za sljedeći korak – bilo da je to posao, daljnje školovanje ili samostalni život.
Podsjetimo se: uspjeh nije univerzalan. Netko će težiti karijeri u znanosti, netko će razvijati umjetničke talente, a netko će pronaći sreću u svakodnevnim, jednostavnim stvarima.

Realne ambicije
Važno je prihvatiti da nemamo svi iste ciljeve i snove. Dok jedan učenik teži akademskim postignućima, drugi će možda sanjati o samostalnom životu ili razvijanju umjetničkog talenta. Roditelji koji uspiju prepoznati te različitosti i podržati dijete u njegovom autentičnom putu postaju istinski saveznici njegovog razvoja.


Ključ uspjeha: povjerenje i suradnja

Najbolji rezultati postižu se kada roditelji, nastavnici i stručni suradnici djeluju kao tim. Uspješna suradnja temelji se na:

Otvorenoj komunikaciji: Redoviti sastanci i jasno definirane uloge.

Zajedničkom postavljanju ciljeva: Svaki član tima doprinosi iz svoje perspektive – roditelj iz razumijevanja djetetove osobnosti, nastavnik iz profesionalnog iskustva, a stručni suradnik iz podrške.

Fleksibilnosti: Planovi i pristupi trebaju se prilagođavati promjenama u djetetovom razvoju.

Kada zajedno radimo na dobrobiti djeteta, osiguravamo mu najbolje moguće temelje za ispunjen i sretan život – onakav kakav odgovara njegovim željama, potrebama i sposobnostima. Sjetimo se: uspjeh nije jedan cilj. Uspjeh je proces pronalaženja vlastitog puta.

Barbara Vardić,
Trenerica životnih vještina, magistra engleskog jezika i književnosti, magistra pedagogije
 


KAKO PRETVORITI IZAZOVE U PRILIKE ZA UČENJE I RAST - iz perspektive drukčijih sposobnosti?

18.11.2024.

 
Život nam često donosi situacije koje ne možemo kontrolirati – bilo da su to prepreke na koje nailazimo, nepredvidive okolnosti ili izazovi koji nas testiraju na neočekivane načine. Kao trenerica životnih vještina, uvijek naglašavam jednu ključnu istinu: iako ne možemo utjecati na sve što nam se događa, uvijek možemo birati kako ćemo na te situacije reagirati.
Ovaj princip posebno je važan za osobe koje se svakodnevno susreću s izazovima povezanima s drugačijim sposobnostima ili invaliditetom. Naša stvarnost može biti drugačija od očekivanog, ali upravo ta "drugačijost" često krije prilike za učenje, rast i stvaranje izvanrednih iskustava.

Prihvaćanje – Prvi korak prema snazi

Prihvaćanje nije isto što i odustajanje. Prihvatiti izazove znači prepoznati ih kao dio života, ali i odlučiti da nas neće definirati. Možda se susrećete s fizičkim, društvenim ili emocionalnim preprekama, ali kada te prepreke promatramo kao mogućnosti za rast, otvaramo vrata unutarnjoj snazi i resursima koje možda nismo ni znali da imamo.

Jedan od alata koji često koristim s klijentima jest vježba zahvalnosti. Umjesto da se fokusiramo na ono što nemamo, zapitajmo se: "Što mi ova situacija može donijeti? Što mogu naučiti iz nje?" Takvo razmišljanje mijenja našu percepciju i daje nam moć.

Perspektiva snage – kako pomoći sebi?

Evo nekoliko praktičnih koraka za suočavanje s izazovima, koji su posebno korisni za osobe  drukčijih sposobnosti, ali i za sve druge koji žele rasti iz svojih iskustava:

  1. Prepoznajte svoje granice, ali i svoju snagu.
    Granice postoje, ali one nisu zidovi. One su mostovi prema kreativnosti. Kad shvatimo što možemo, otkrivamo nevjerojatne načine da postignemo ono što želimo – možda drukčijim putem, ali ipak stižemo do cilja.
  2. Okružite se podrškom.
    Nitko ne mora prolaziti kroz izazove sam. Pronalaženje zajednice, prijatelja ili stručnjaka koji nas razumiju i potiču, može napraviti ogromnu razliku. Podrška nam pomaže osvijestiti da nismo sami u svojim borbama.
  3. Fokusirajte se na male pobjede.
    Svaki korak naprijed vrijedan je slavlja. U trenutku kada naučimo cijeniti male pomake, gradimo temelj za veće promjene.
  4. Pronađite svrhu u izazovima.
    Jedna od najmoćnijih stvari koje možete učiniti jest prepoznati dublje značenje u svojoj situaciji. Možda vaša priča može inspirirati druge. Možda ste upravo vi osoba koja će promijeniti način na koji društvo vidi invaliditet, prepoznati ga kao drukčije sposobnosti!

Izazovi kao katalizator promjene

Kada odlučimo na svoje životne situacije gledati kao na prilike za učenje, otvaramo si vrata prema rastu. Osobe drukčijih sposobnosti često su nevjerojatni primjeri otpornosti i kreativnosti jer su naučile pronaći načine da svijet prilagode sebi, umjesto obrnuto. Ovo nije znak slabosti – ovo je znak ogromne snage.

Možda ne možemo birati sve bitke u životu, ali možemo birati kako ćemo ih voditi. Hoćemo li ih prihvatiti s gorčinom ili s odlučnošću? Hoćemo li gledati na njih kao na prepreke ili kao na prilike? Odluka je uvijek na nama.

Za kraj – poruka iz srca

Svaki izazov je priča. Svaka prepreka je prilika. Budite otvoreni za to da budete učenici vlastitog života. Neuspjesi i prepreke nisu kraj; oni su samo početak nečeg novog poglavlja priče.

Kao trenerica životnih vještina, često svjedočim transformacijama koje se događaju kada odlučimo vidjeti drugačije. I zato vas danas potičem: na izazove gledajte kao na priliku za učenje i rast. Jer zaslužujete ne samo preživjeti, već i živjeti svoj puni potencijal

Barbara Vardić
Trenerica životnih vještina 

Anđeo najlješih krila - kako se nositi s gubitkom voljene osobe?

14.10.2024. 

Ovaj tjedan obilježavamo 17 godina otkako nas je Toše Proeski napustio, ali njegov odlazak nije kraj. Zapravo, to je bio prelazak u drugu dimenziju, onkraj našeg razumijevanja, gdje ljubav i emocije nastavljaju živjeti. Kroz njegovu glazbu, energiju i sjećanja, Toše i dalje postoji, ostavljajući trag u srcima mnogih. Njegova smrt nije kraj, već podsjetnik da naša povezanost s voljenima nadilazi fizički svijet. Iako je fizička prisutnost značajna, ono što istinski ostaje su emocije koje dijelimo i ljubav koja nema granica.

Odlazak u drugu dimenziju

„Namjerno ne koristim riječ smrt,“  svaki put kad se prisjećam Toše. Njegov odlazak nije bio konačan, već prelazak u svijet gdje nas čeka nešto više. Iako više nije ovdje, njegova prisutnost se osjeti svakodnevno – kroz njegove pjesme, uspomene i utjehu koju pruža onima koji ga vole. Smrt nije kraj, to je prelazak. On je ispunio svoju misiju ovdje, ali njegova energija nastavlja živjeti u svima nama. Pjesme koje je ostavio, ljubav koju je dijelio – to su mostovi koji povezuju dimenzije, one koje razumijemo i one koje tek trebamo shvatiti.

Emocije nadilaze fizičku prisutnost

U trenucima tame, kada mi je život bio prepun sumnji i težine, Toše je ušao u moj svijet poput zrake sunca. Njegove pjesme i njegov glas dali su mi snagu, donijeli osmijeh na lice i vratili vjeru u život. Kada sam prolazila kroz svoju osobnu krizu, misleći da je moj život izgubio smisao, njegove riječi i pjesme su mi pokazale da, unatoč bolu, uvijek postoji nada.

Njegov odlazak je bio bolan, ali shvatila sam da je fizička prisutnost, iako bitna, nije ono najvažnije. To je nešto što često zaboravimo zbog vlastitog ega, koji se veže za prisustvo i fizičke aspekte odnosa. No, Toše mi je pokazao da su emocije koje ostavljamo iza sebe, ljubav koju dijelimo i energija koju pružamo jedni drugima ono što zaista ostaje. Kroz njegovu glazbu, i dalje osjećam povezanost, i dalje ga osjećam blizu, čak i sada, 17 godina kasnije.


Kako se nositi s gubitkom?


Gubitak voljene osobe nosi sa sobom osjećaj praznine, tuge i, ponekad, beznađa. Iako nikada nije lako suočiti se s gubitkom, zahvalnost je ono što može promijeniti način na koji se nosimo s njim. Zahvalna sam što sam imala priliku biti na njegova dva koncerta, što imam fotografiju s njim – jedan od najljepših trenutaka u mom životu. Ali, ono najvrijednije što mi je Toše dao, nešto što riječi ne mogu opisati, je osjećaj da je ljubav bezvremenska i da nas povezuje s onima koji više nisu ovdje. 

Sve uspomene, mirisi zvuci, predmeti izvor su povezanosti s našim voljenima, čak i kada nisu fizički prisutni. A, vjerujem da kada napuste ovu razinu pronalaze zanimljive načine da komuniciraju s nama. Kroz osobe koje uđu u naš život. pjesme, knjige, situacije.... Samo trebamo otvoriti svoja srca da bismo ih čuli! 


Granice postoje samo u našim mislima


Ljudi me često pitaju zašto baš Toše? Zašto me njegove pjesme toliko diraju? To je nešto što ne mogu potpuno objasniti. U njegovom glasu, u njegovim riječima, pronašla sam dio sebe, ono što mi je bilo potrebno da nastavim dalje. Njegov glas dira najdublje dijelove moga bića, i dok ga slušam, osjećam da sve što prolazim, bilo bolno ili radosno, ima smisla.

Toše me naučio da granice ne postoje. Kroz njega sam shvatila da je ono što osjećamo i ljubav koju pružamo mnogo važnija od fizičkih prepreka. Iako fizička prisutnost može biti važna, nije sve što nas definira. Ljubav i energija ostaju, nadilazeći ono što možemo vidjeti i dotaknuti. 

Njegove pjesme su moj način da osjetim njegovu prisutnost, jer kroz njih, i dalje proživljavam emocije koje je on podijelio sa svijetom. Kada ga slušam, mogu se smijati, plakati, osjetiti mir. Shvatila sam da smrt nije granica – granice, ako postoje, samo su u našim mislima. 



Prihvaćanje i zahvalnost


Jedna od najvažnijih lekcija koju me je Toše naučio jest prihvaćanje. Prihvaćanje životnog puta i svega što dolazi s njim, pa tako i gubitka. Iako bih voljela da sam imala priliku razgovarati s njim, shvaćam da je sve onako kako je trebalo biti. Njegova fizička odsutnost nije spriječila njegov utjecaj na moj život. Dao mi je nešto što fizička prisutnost nikada ne bi mogla – ljubav koja nema granica i vjeru u to da život ide dalje, iako se ponekad čini kao da je sve stalo.


Ljubav nadilazi sve


Nošenje s gubitkom nikada nije lako, ali kada prihvatimo da smrt nije kraj, već prelazak u drugi oblik postojanja, nalazimo utjehu. Ljudi koje volimo i dalje su tu, s nama, u svakom trenutku sjećanja i ljubavi koju osjećamo prema njima.

Toše, hvala ti što si bio dio našeg svijeta i što si ostavio trag u našim srcima. I dalje živiš kroz svoju glazbu, kroz emocije koje si izazvao u svima nama. Tvoj duh nastavlja svijetliti, a mi ćemo te uvijek nositi u srcima, sve dok se ne sretnemo opet – bilo u ovoj, bilo u nekoj drugoj dimenziji.

Hvala ti, anđele najljepših krila!


Pjesma nedostaješ napisana na dan njegova odlaska 2013. godine

Točno se sjećam kada sam napisala ovu pjesmu. Bilo je to tek nekoliko dana nakon što je otišao. Sjedila sam u školi na satu obiteljskog prava okrenula bilježnicu na zadnju stranu i riječi su izletjele iz mene...


8.9.2024.

Međunarodni dan fizioterapeuta: Kako mi fizikalna terapija spašava tijelo (i živce)


Dragi moji, danas je Međunarodni dan fizioterapeuta! Pa sam, odlučila ovaj tekst posvetiti ljudima koji su zaslužni za to što ja s iskustvom invaliditeta funkcioniram kako treba. Da, govorim o fizikalnoj terapiji i fizioterapeutima. Ili, kako ih ja volim zvati – moji cool ljudi koji svaki dan rade na tome da ne budem stalno zalijepljena za svoj bolid. Hvala im od srca!


Fizikalna terapija za osobe s invaliditetom (OSI) je poput kave za sve druge. Ne možemo bez nje, a ako i pokušamo, brzo nas život opomene koliko je to loša ideja. Apsurdno je da neki ljudi nemaju pravo na terapiju, i iskreno, to me užasno ljuti. Jer, bez fizikalne terapije, mi OSI smo kao biljke koje nemaju vode – postajemo nepokretni, ukočeni, a to definitivno nije opcija!


Sjećam se kad sam bila dijete, fizikalna terapija mi je bila... pa, najgora stvar na svijetu. Ozbiljno! Zamišljala sam da sam dio nekog bizarno bolnog cirkusa. Savij ovo, podigni ono, ispruži ruku, nogu, pa opet sve ispočetka. Kao malo dijete, nisam mogla shvatiti zašto je to važno. Samo sam znala da me boli i da mi je dosadno. Mislila sam, “Zašto ja moram trpjeti ovo, dok drugi klinci rade puno zabavnije stvari?” I, iskreno, bilo je to pravo mučenje.


Ali, kako godine prolaze, stvari se mijenjaju. Ono što je nekada bilo nepodnošljivo, sada je postalo... pa, prihvatljivo i zabavno. Čak bih rekla da je bol koja je prije bila strašna, sada postala ona "slatka" bol. Znaš onaj osjećaj kad si nakon vježbanja skroz iscrpljen/a, ali osjećaš neku vrstu zadovoljstva? E, tako i ja sada. Da, budem mrtva umorna nakon vježbi, ali to je onaj umor zbog kojeg se osjećam živom. Tijelo se razdrma, pomakne iz bolida i kaže: "E, vidiš, ja ipak nešto mogu!"


I sada dolazimo do zvijezda ovog teksta – fizioterapeuta. E pa, te žene i muškarci su za mene pravi superheroji! Njihov posao stvarno nije za svakoga. Osim što su fizioterapeuti, moraju pomalo biti i psiholozi i motivatori. Svakodnevno rade s različitim dijagnozama, ljudima i karakterima...


U svoje 34 godine, prošla sam kroz nebrojene ruke fizioterapeuta i terapeutkinja. Svaka osoba s kojom sam vježbala ostavila je neki trag na meni, i to ne samo na mišićima, nego i u mom životu. Neki su sa mnom radili par mjeseci, neki godine, ali svi su oni na neki način postali važan dio mog života. Znate onaj osjećaj kad nekoga upoznate dovoljno dugo da vam postane više od samo terapeuta? Pa, to se često događa. S vremenom se razvije poseban odnos, gotovo prijateljski. A smijeh? Ma, bilo je toliko smijeha da sam zaboravljala i na bol, i na napor.


I onda dođe onaj težak trenutak kad se moramo oprostiti. Nije lako. Kad nekoga viđaš redovito, kad ti pomogne kroz toliko toga, taj rastanak može biti bolan. Ali, to je život. Jedni dođu, drugi odu, a ja svaki put upoznajem nove ljude, stječem nova iskustva i – naravno – nove prijatelje.


Dakle, drage moje fizioterapeutkinje i fizioterapeuti, hvala vam svima! Hvala vam za svaki smijeh, svaku suzu, svaki napor i svako podizanje iz kolica, bilo ono doslovno ili figurativno. Sretan vam vaš dan, 8. rujna, Međunarodni dan fizioterapeuta! Bez vas, moje tijelo i ja bili bismo izgubljeni!



Moje duhovno buđenje 

29.8.2024.

Sretan mi  7. rođendan! Ne, danas nijje dan kada sam  došla na planetu Zemlju, danas je dan kada sam se ponovno rodila. Naime, prije 7 godina otišla sam na svoj prvi ThetaHealing  tretman. Taj dan nikada neću zaboraviti, baš kao ni vatromet koji se dogodio u meni i izvan mene. Od tog dana ništa više nije isto. Zato sam i prozvala svojim drugim rođendanom. I zato, vam u ovom blogu donosim najvažnije lekcije i promjene koje su se dogodile u mom životu u proteklih sedam godina, s  namjerom da služe vašem napretku i rastu. Pritom želim naglasiti da je  put osobnog razvoja svake osobe različit i jedinstven. Pa evo kako je započelo moje duhovno putovanje.

Fotografija  mjesec dana prije prvog tretmana

 NAJLJEPŠE STVARI U ŽIVOTU DOGODE SE ONDA KADA IH NE OČEKUJETE.


Prije nego što je ThetaHeahealing ušao u moj život, živjela sam u uvjerenju da je cerebralna paraliza stanje  oštećenja mozga  koje traje cijeloga života.  Već nakon prvoga tretmana  naučila sam jednu od najvećih lekcija: Ništa u našim životima nije trajno i sve se može promijeniti. Nakon ogromne promjene u mome tijelu (koju i dan danas zovem science fictionom jer ju ne mogu logički objasniti) na život ne gledam više istim očima,  pa tako ni na cerebralnu. Od oštećenja mozga i trajnog, nepromjenjivog stanja, ona je za  mene postala iskustvo koje se može iscijeliti i koje iscjeljujem svakog dana.  Hoću li ikada hodati? - Ne znam.  Moja sreća ne ovisi o tome. Kroz život se može hodati na različite načine.  Fizički hod samo je jedan od načina.
 A, znate što je najljepše u cijeloj toj priči, na svoj prvi tretman otišla sam iz čiste znatiželje. Bez ikakvih očekivanja i pojma što će se dogoditi. Zato kažem da se najbolje stvari u životu događaju onda kada ih najmanje očekuješ! 

ŽIVOT POČINJEMO UISTINU ŽIVJETI KADA PEEUZMEMO POTPUNU ODGOVORNOST ZA NJEGA. 

Ovo je možda ovo je možda i najmoćnija lekcija koju sam naučila u ovih sedam godina. Znate, najlakše je živjeti u ulozi  žrtve.  Kriviti sve i svakoga  za one okolnosti koje nam se ne sviđaju u životu. Prije 7 godina po prvi put sam shvatila da je život savršeno  posložen i da se sve događa s većim razlogom od onog logičkog i da je svaka situacija i svaka osoba u našem životu upravo tu zbog nas.  Je li to uvijek lako živjeti i prihvatiti? - Nije, ali upravo u tome  ja pronalazim smisao života.  - Širenje naše  svijesti kroz različita  iskustva u ovoj učionici života!
Mi smo  kapetani naših života,i ovdje smo došli da izbrusimo svoje vrline ili da ih naučimo.
Ako me pitate koje vrline ja učim kroz iskustvo drukčijih sposobnosti, odnosno invaliditeta, rekla bih da su to prije svega prihvaćanje i strpljivost. Moram priznati da mi dobro ide. Puno sam toga naučila i osvjestila u ovih 7 godina svakodnevnog  ulaženja u svoje dubine.
I znam da ćete proces trajati do kraja mog boravka u ovoj dimenziji.


Fizikalna terapija prije je za mene bila noćna mora,  a danas je jedna od najdražih aktivnosti.  O sjedenju na lopti i strahu od pada neću ni pisati...

EMOCIJE SU KOMPAS "NAŠ NAVIGACIJSKI SUSTAV"

Upravo su emocije navigacijski sustav koji nam je dan da kroz njih brusimo svoje vrline i postižemo svoj potencijal.  ThetaHealing  je divna tehnika kojom ulazimo u našu podsvijest i dobivamo pristup  našim najskrivenijim emocijama, osobito onima koje nas  koče  i paraliziraju da bismo živjeli  svoje snove. Kako? - promjenom percepcije i širenjem svijesti.

Nakon 7 godina mogu reći ja sam zahvaljujući radu na svojim emocijama zagrlila život i počela živjeti svoju slobodu. Zato danas slavim svoje ponovno rođenje! Oslobodila sam se strahova  i prtljaga koje su me  držale u okvirima mentalnog i fizičkog ograničenja. Jer naš  se život odvija u našim umovima. Kada posložimo svoj (podsvjesni) um, tada će se i naš život u fizičkoj realnosti posložiti. A, predivan alat koji nam pomaže u tome je ThetaHeahealing.

S ljubavlju,

Barbara 💜

 




Prihvatiti izazov zvan život 

 

Puno puta ljudi me pitaju zašto sam uvijek dobre volje?! Sad ću im otkriti tajnu – NISAM UVIJEK DOBRE VOLJE, ALI VOLIM GLEDATI STVARI S POZITIVOM! Kada sam razmišljala kako bi bilo najbolje napisati tekst „teškoj“ temi kao što je prihvaćanje, zaključila sam da je najbolje da ispričam dio svoje priče. 

Vjerovali ili ne, ja svoj invaliditet nisam doživljavala do nekih 11 godina, točnije ulaskom u pubertet. Znala sam da ne mogu hodati, jer od četvrte se godine vozikam u bolidu (moj naziv za invalidska kolica), ali nisam sebe percipirala kao nešto bitno drugačijom od ostale djece. Ulazak u pubertet za svaku osobu vrlo je izazovno razdoblje jer na scenu nastupaju mnoge promijene s kojima se nije lako nositi, a kad imate invaliditet, situacija je još malo složenija. S tih nekih 14-15 godina prvi put sam se zaljubila, ali baš onako zacopala do ušiju. Taj dečko bio je centar mog svijeta. Disala sam i živjela za dane kad će doći i kad ćemo popričati one dvije rečenice ili nekoliko riječi jer bih se ja naravno sva oduzela i izgubila razum, a time i moć govora. Sjetite se kako ste se osjećali kada ste se prvi put zaljubili i sve će vam biti jasno. E, sad dolazimo do ružnijeg dijela priče. Što se dogodilo? Taj dečko u kojeg sam bila smrtno zaljubljena, odbio me i naravno srušio cijeli moj svijet. Ja sam od toga napravila dramu svjetskih razmjera. Nisam znala ni željela živjeti bez njega, za sve sam okrivila sebe, točnije svoj invaliditet. 

Sada, s odmakom od 20-ak godina, mislim da bi se to suočavanje s realnošću dogodilo bez obzira na to što sam dobila odbijanac.  Svi kad-tad prođemo kroz fazu krize identiteta, a invaliditet nije baš idealan suputnik u toj fazi.-  Ta „nesretna“ ljubav bila je samo pokretač lavine svega onoga što sam odjednom počela shvaćati.  Ne mogu opisati kako sam se tada osjećala jer ne mogu pronaći riječ koja bi opisala taj osjećaj. Bila sam zarobljena u „nemoći“ vlastita tijela. Bila sam bijesna na sebe i cijeli svijet. Mučila su me pitanja: „Zašto se to događa baš meni? Kako ću živjeti u kolicima?- neću moći raditi stvari koje rade moji vršnjaci. Tko će se u mene zaljubiti?“  Pitanja takvog tipa progonila su me svakodnevno, a odgovori su me doveli do zaključka da moj život nema smisla, da je najbolje da prestanem živjeti. Osjećala sam da je moj bolid previše za mene, da nemam izlaza. Nalazila sam se u labirintu crnih misli i željela sam samo nestati…. 


Suočavanje sa samim sobom nije lako. Prihvaćanje invaliditeta ne događa se preko noći. Ne znam mogu li reći da sam ga u potpunosti prihvatila jer još uvijek ima situacija u kojima mi ide na živce (ponaša se kao nepoželjan gost). Valjda je to normalno jer svatko ima nešto u svom životu što mu s vremena na vrijeme ide na živce. Inače život ne bi bio zanimljiv. Ono što se meni dogodilo zapravo je jednostavno. Dogodio se klik u mojoj glavi. Nakon silnih razgovora i analiziranja svega, shvatila sam da imam dva izbora – ostati u vrtlogu crnih misli ili napraviti nešto da se osjećam bolje! Shvatila sam da mi se više sviđa druga opcija. Željela sam se osjećati bolje, ali nisam znala kako to postići. Rekla sam sama sebi: „OK, Barbara, ako se želiš osjećati bolje počni razmišljati o stvarima koje te vesele i ispunjavaju!“  I tako je krenulo…

Malim koracima naučila sam ponovno živjeti život koji volim! Neću vas zavaravati. Nije uvijek sve ružičasto i lijepo, ali  postala sam svjesna da život pred nas stavlja izazove kako bi nas ojačao. Ta misao postala je moja misao vodilja. Zato sam na ruci tetovirala Life is a game without limits…(Život je igra bez granica…) Svaki put kad pogledam tu tetovažu kao da proživim svoj život. Svatko je odgovoran za život koji živi! Ne dobijemo uvijek savršene karte, ali sami odlučujemo kako ćemo odigrati partiju. 
Kada sam to shvatila moj se život potpuno promijenio. Shvatila sam da je ključ uspjeha neprekidan rad na sebi. Otkrivanje novih mogućnosti, jer život je igra bez granica…. 

PRAKTIKUM ŽIVOTNIH VJEŠTINA U PRAKSI

Dobro mi došli na stranice Pruaktikuma životnih vještina u praksi. Kroz tekstove koje ću objavljivati na ovoj stranici, ući ćete u kutak moje duše. Pokazat ću vam kako usvajanje životnih vještina izgleda u svakodnevnom životu na različitim životnim područjima. Osvrnut ću se na teme koje nisam obradila u priručniku Praktikum životnih vještina, važnima za življenje sretnog i ispunjenog života!
Neka vam posluže kao izvor inspiracije i motivacije, ali i podsjetnik da se sva moć za stvaranje života kakvog želimo, nalazi jedino u nama!